Nebojša Milanović - Furi
(03.05.1965. - 23.05.2003.)

Rođen je 3. maja 1965. godine u Zaječaru. Očuvala ga je baka Danica sa tetkama Ljiljanom i Snežanom, i sestrama Vitoslavom i Dragicom. Polaskom u prvi razred O.Š "Vuk Karadžić" postaje član izviđačke organizacije. Posle završene osnovne škole upisuje elitnu vojnu školu "Maršal Tito" U sarajevu. Međutim uskoro je i napušta i vraća se u Negotin zbog iznenadne smrti oca. Završava srednju elektrotehničku školu i odmah se zapošljava kako bi pomogao školovanje svojih sestara. Od 1981. do 1985. godine harao je takmičenjima širom nekadašnje SFRJ. Bio je NEPOBEDIV!!! 1981. odlazi, samostalno, na Smotru izviđača Srbije na Kosovo gde podiže šator u borskom logoru i takmiči se sa borskim oznakama samo sa svojim drugom iz ekipe Slavekom. I, naravno, Boranima donosi pehare. Takođe, na Oktobarskim Susretima u Boru pobeđuje sa ekipom "Ja ratujem sam", kao njen jedini član! 1982. prelazi u Odred "Piki" nešto pre 20-ogodišnjice rada tog odreda, kako bi mu povratio staru slavu. Tada ekipa, čiji je on bio vođa, polazi za njim, menjajući ime u "Piki", umesto prvobitnog imena "Maršal Tito"

Na Partizanskom Stroju na Sutjesci nekoliko meseci posle 18. rođendana dodeljeno mu je zvanje Izviđač Partizan (danas Izviđač Orao), kao najmlađem nosiocu tog zvanja do tada! Legendarna je akcije "Pikijevi dani" u Negotinu na kojoj je učestvovalo 85 ekipa iz svih krajeva nekadašnje SFRJ, a koja je pod budnim okom načelnika (Furija) izvedena do savršenstva. 1986. godine kao Načelnik Republičkog IPV-a odbio je da proglasi pobednika zato što je dobio "instrukcije" od "vrha" koja starija ženska ekipa treba da pobedi. Izašao je pred postrojene ekipe sa rancem na leđima i sa suzama u očima rekao je da je i on bio takmičar, da zna koliko im to znači i da zato ne želi da proglasi za pobednika nekog ko to ne zaslužuje. Posle Smotre na Adi 1987. godine, napušta izviđaštvo kada otkriva da ga je njegova uprava izdala: došlo je do malverzacije sa novcem - neko je dirnuo u članstvo - njegovu svetinju! Opet sa rancem na leđima, postrojio je odred i pitao "ko je u stvari odred - mi ili oni?" Svi su istupili korak sledeći ga. Ipak, razočarenje je bilo preveliko.

Narednih par godina pokušavao je da ispuni prazninu koja je odjednom nastala - morao je da radi sa mladima i za mlade - vodio je najpopularniji kafić u Negotinu, čuveni "Bar 90", posvećujući se svojoj velikoj ljubavi - muzici.